Get Adobe Flash player

Oglasi

send photos

 Vrijeme danas:

Grb ŠRD-a Ogulin

grb

Zarobljena ljepotica

Slunjčica- spomenik ljudske pohlepe i nemarnosti

Možda zato što sam veliki nostalgičar, sentimentalno vezan za ovu rijeku, možda samo zato što svakodnevno mogu biti na njenim obalama i tako već godinama obilaziti svaki njen kutak, od modrog izvora usklesanog u pedeset metarskim liticama, pa preko mnogobrojnih brzaka, otoka, pješčanih sprudova te sve do njene delte načićkane mlinicama i mnogobrojnim slapovima gdje završava svoj put u rijeci Korani, hvata me sjeta na minula vremena i strah za njenu budućnost.

 

Slunjčicu skoro svakodnevno posjećujem pa mogu uvidjeti svaku promjenu koja se dogodi (ili sam si samo umislio), a sada vidim da postoji opravdana bojaznost da na njenim vodama u sve većem broju caruju oni koji, ne prežući ni pred čime, sustavno uništavaju sve ono što se nalazi u njoj i izvan nje, a istinske zaljubljenike u prirodu sve više guraju u stran i svaki pokušaj da se nešto učini za njen spas zatiru u samom početku.

Mnogi su pjesnici na njenim obalama našli inspiraciju za svoje pjesme, eseje, mnogi su je slikari uvrstili na svoja platna, a i sam sam o toj ljepotici napisao nekoliko članaka u raznim časopisima i svrstao je tada među jednu od naših najljepših rijeka i ribolovnih destinacija, a ni u snu ne razmišljajući da će se u samo u desetak godina ova rijeka na ovako okrutan način devastirati i dovesti na rub uništenja.

Nekad

Na njenim sam obalama u mladosti proveo mnogo vremena ne kao ribić već kao član nogometnog kuba „Slunj“ kada smo kondicioni trening imali baš uz rijeku Slunjčicu, a tada sam po prvi puta susreo ljude kojima nije bilo teško prevaliti i put od tisuću kilometara ne bi li uživali u toj ljepoti koja ih je okruživala, a mnogobrojna populacija potočne pastrve i lipljana samo je upotpunjavala  svu tu čaroliju.

Već tada se moglo uočiti da se baš nije vodila briga o njenoj ribljoj populaciji, jer smo onako trenirajući nailazili na desetke lipljana i pastrve kako u travi na obali čekaju da ih pokupi ponosni ribič koji nije mario za lovnu kvotu, jer kako su pričali toliko ih je da se to jednostavno ne može poloviti.

Čak ni ratni vihor i okupatori, koji su na ovim prostorima uništavali sve do čega su se dotakli  nisu u tolikoj mjeri uništili riblju populaciju. Par godina nakon rata, po prvi sam put uzeo mušičarski štap u ruke i od tada skoro svakog dana sam šetao obalama uživajući u koliko toliko sačuvanoj ribljoj populaciji i prohodnim obalama.

Kada sam počeo posjećivati rijeke širom svijeta tada sam vidio svašta, od  rijeka koje su imale tretman kao da se radi o nebrušenom dijamantu do onih koje su uništene do krajnih granica za koje nitko nije mario. Tada sam uočio da bi, ako se na ovakav način nastavi gospodariti sa Slunjčicom, ona mogla doživjeti svoj kraj.

Uzalud sve

Kao član predsjedništva ŠRD „ Slunjčica " Slunj u više sam navrata mjerodavne savjetovao kakvim bogatstvom gospodarimo i  ako se ovako nastavi sa devastiranjem uskoro ćemo imati rijeku zaraslu u korov, a bez ribe u njoj. Naravno da nisam ozbiljno shvaćen i da se sa istim nastavilo i dalje.

Sa grupom istomišljenika odlazimo kod gradonačelnika grada Slunja gosp. Ivana Bogovića te ga u kratkim crtama upoznajemo s problematikom koja nas sve skupa tišti i zamoljavamo ga da svojim autoritetom utječe na predsjednika društva i njegove članove kako bi se stalo na kraj javašluku i sačuvalo stanje kakvo je trenutno i onda kvalitetnim radom vratilo stanje kakvo je nekada bilo. Tada smo mu se stavili na raspolaganje, ukoliko zatreba bilo kakva stručna pomoć. Naravno da je gradonačelnik pristao da će razgovarati sa članovima ribičkog društva, ali na žalost, situacija se nije popravila i nije uočeno nikakvo poboljšanje.

No ni tu nismo stali, zajedno sa Prvom udrugom mušičara Hrvatske „Vodencvijet“ organiziramo dvije godine za redom susrete mušuičara na rijeci Slunjčici, u nadi da će se to prepoznati od strane ovog društva, no negodovanje se nastavilo.

Nismo odustajali ni tada već smo u sklopu manifestacije „Eko jesen u Rastokama“ organizirali malu školu mušičarenja i Okrugli stol sa temom Ribolovni turizam. Nažalost, odaziv samih Slunjana je bio mali, školu su završila djeca iz drugih krajeva „Lijepe naše“, a iz Slunja samo dva dječaka, dok članovi slunjskog ribičkog društva kao i oni koji bi nešto mogli poduzeti, nisu našli vremena kako bi saslušali one iza kojih stoji znanje i dosta uspješnog rada na ovom polju. U još par navrata sam kontaktirao gradonačelnika, ali i dalje bez vidljivog uspjeha.

Konačno, kada više nisam imao što učiniti potežem očajnički čin i kontaktiram krovnu organizaciju ŠRS, tada nadležno ministarstvo, gosp. Kamenića i gosp. Popovića koji mi savjetuju da pošaljem prema njima dopis sa svim nepravilnostima u radu ŠRD “Slunjčica„ Slunj. Nakon dugog promišljanja i dileme učinio sam i to i prijavio vlastito ribičko društvo no izlazak inspektorice na teren nije donesao ništa novo. Po njenom izvješću društvo radi savršeno. Tada kap preliva čašu, svi moji pokušaji bili su uzaludni i ja odustajem, ispisujem se iz društva.

Zlo se obistinilo

Nisam ni u snu mislio da će se one zle slutnje ostvariti. Na žalost jesu, a sve se odigralo ove zime kada se veliko jato kormorana sjatilo na ono malo lipljana što je ostalo. Nesmetano su mjesec dana vodili svoj krvavi pir.  Ono malo ribe što je ostalo nakon kormorana izlovilo se za vrijeme mrijesta.  Neviđen krivolov u doba kada je ono lipljana što je ostalo krenulo da na svjetlo dana donesu svoje podmladke i koliko toliko poboljšaju sliku ove rijeke, no tada su ih u samo nekoliko dana totalno i bezdušno mrežama polovili.

Samo prije nekoliko mjeseci na obalama ove rijeke mogli ste susresti pokojeg domaćeg ribolovca, kako, naravno u krivolovu, a kako i nebi kada već godinama ne postoji ribočuvarska služba, a i one koje ste prijavili nisu od članova procesuirani nego su za svoj dugogodišnji krivolov, gle čuda, i nagrađeni na nedavnoj Skupštini ovog društva. Svoje ulove prodaju u obližnji restoran „ Feniks“, a vlasnik restorana nam je osobno potvrdio da otkupljuje ribu od domaćih ribara.  Na svako upozorenje da se prestane sa krivolovom odgovarali su: „pa što lovit ćemo dok ribe bude, a kada ne bude nećemo“. Naravno više ih nema, u ribolov ne idu, jer nemaju više šta loviti, ni priroda ih više ne zanima, a samo do jučer su se kleli kako su tu rođeni i tu mladost proveli i kako ne znaju kako bi preživjeli da im to netko uzme.

Danas se čudim ponekim mušičarima koji se po forumima hvale s ulovima sa Slunjčice i s oduševljenjem se slikaju sa svojim kapitalcima, hvaleći se kako ovom rijekom plivaju mnoge ribe zavidnih dimenzija, samo što smo mi za razliku od njih nesposobni ih uloviti. Koliko smo sposobni uloviti te iste ribe otom potom, ali da li bi ste vi bili sretni kao i ja da lovimo lipljane svih generacija, kao što je to primjer na Kupi, Kupici ili Curku, naravno da se to nekada događalo i na Slunjčici, ali na žalost to se u skoro vrijeme neće dogoditi.

Još prošetam ovom rijekom, njenim neprohodnim obalama i u nadi da ću ugledati sva ona nepregledna jata lipljana kako se međusobno bore za što bolju poziciju za hranjenje. Na svakih stotinjak metara nailazim na po jednog lipljana koji stoji na onoj najboljoj poziciji za hranjenje, a siguran sam da bi je sada prepustio bilo kome samo da nije sam u ovom bespuću.

Nedavno je netko i svoju kanalizaciju usmjerio baš u Slunjčicu i to svega dvjestotinjak metara od vodocrpilišta od kuda se vodom za piće snabdijeva Slunj i okolica.

Volio bih da svi oni koje sam kontaktirao i koji su se oglušili na sve moje priče i slutnje što bi se moglo dogoditi, da se sada prošetaju pokraj ove rijeke (neka sa sobom ponesu mačete i trimere) kako bi se posvjedočili kakvo su zlo nanijeli svojom nemarnošću, okrećući glavu da ih se to ne tiče.

Šetnica

Danas Ministarstvo regionalnog razvoja uz rijeku Slunjčicu uređuje šetnicu koja bi služila kao jedna od turističkih ponuda ovog grada. Koliko sam upoznat ni ovdje nitko nije kontaktirao nikog mjerodavnog što se tiče samog ribolova i ribolovne ponude koja bi svakako upotpunila ovaj projekat kojeg svakako podržavam i koji je trebao zaživjeti davno prije, no ni sada svakako nije kasno.

Iznad šetnice se nalazi stari Slovin grad, spomenik na prošla burna vremena, a ispod Slovina rijeka Slunjčica,danas spomenik ljudske pohlepe i nemarnosti.